Preko mosta

Roman  Preko mosta  prepliće naizgled nespojivo: uron u baštinu, projekcije budućnosti, problematiku imigranata u našoj sredini i prodor umjetne inteligencije u naš život. Počinje protagonistovim povratkom u mjesto podrijetla: nakon očeve smrti i gubitka zaposlenja u knjižnici u kojoj je proveo cijeli radni vijek, muškarac pedesetih godina, neženja, napušta grad i nastanjuje se u zabačenom, šumom okruženom selu iz kojeg potječe. Premda se nadao spokoju i kontemplativnom uronu u prirodu, otkriva da je obiteljska kuća intenzivno prožeta prisutnošću pokojnog oca, posljednjeg izvornog stanovnika zaselka, kao i prethodnih generacija predaka. Usto, tu sada živi i jedna mlada nebinarna osoba te žena otprilike njegovih godina, koja se također netom doselila iz grada. Protagonistovu samoću zamjenjuje intenzivna komunikacija i ambivalentni odnosi sa susjedima. U razgovorima i refleksijama razotkriva se povijest njegove obitelji i lokalne zajednice: krute, zaostale, često (samo)destruktivne patrijarhalne sredine. Potom jednu od ruševnih kuća obnavljaju nepalski dostavljači hrane, a za njima stižu i drugi, pretvarajući donedavno pusto selo u nepalsku koloniju. U skladu s početnom rečenicom, "Sve je moguće“, roman postupno izlazi iz realističnih okvira. Središnji se lik povlači sve dublje u šumu, s kojom se stapa duhom i tijelom. Istodobno, postaje vremenski putnik: zatječe se u raznim epizodama iz obiteljske prošlosti, zatim ubrzano proživljava sudbine ljudi koji ga okružuju. Usto u njegovoj svijesti oživljavaju brojne pročitane knjige: nižu se (prerušene, dekonstruirane, parodijski preuređene) situacije u kojima se junak ovog romana nalazi u interakciji s likovima iz djela domaće i svjetske književnosti te se naposljetku raspršuje u intertekstualnoj „šumi“, odnosno gustom tkanju osobnih uspomena, tuđih života i književnih citata U zaključnom dijelu romana nestaju svi „domaći“ likovi, a s blagim pomakom u budućnost i u distopijskom tonu prati se nepalska zajednica koja je preuzela selo te evoluirala prigrlivši – ne uvijek blagotvorne – mogućnosti koje se otvaraju daljnjim razvojem tehnologije, nadasve umjetne inteligencije. "Virtuozno i furiozno, duhovito i jezovito, ironično i dramatično, od pradavnina do posthumanizma – sve to u romanu koji će vas natjerati da se upitate: a što ako su oni već u mojoj glavi?” Kruno Lokotar *** O autoru Marinko Koščec je rođen 1967. u Zagrebu, gdje je diplomirao engleski i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Magistrirao u području semiologije na sveučilištu Paris VII te znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2005. s radom "Poetika Michela Houellebecqa. Naratološka, stilistička i kontekstualna analiza opusa". Na Odsjeku za romanistiku istog fakulteta zaposlen od 2000., od 2021. u zvanju izvanrednog profesora; predaje književne i prevoditeljske kolegije. Izlagao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Osim znanstvenih radova piše prozu, eseje i kritičke tekstove te prevodi s francuskog i engleskog. Od 2008.do 2013. uređivao beletristiku u izdavačkoj kući SysPrint, uglavnom prijevodnu književnost (ukupno uredio pedesetak izdanja). Od 2009. do 2013. vodio radionice romana u zagrebačkom Centru za kreativno pisanje (CeKaPe) te od 2012. do 2013. u splitskoj Kući kreativnog pisanja. Održavao također radionice za književne prevoditelje u Zagrebu i Sarajevu. Od 2022. je član nadzornog odbora književnog festivala „Pričigin“. Objavio je romane: Otok pod morem (1999); Netko drugi (2001; nagrada Meša Selimović 2002); Wonderland (2003; nagrada VBZ 2003); To malo pijeska na dlanu (2005; engleski prijevod 2013); Centimetar od sreće (2008; nizozemski prijevod 2014); Četvrti čovjek (2011); U potrazi za početkom kruga (2016); Sami (2021). Ostale knjige: Skice za portret suvremene francuske proze (zbirka eseja i prijevoda, 2003); Mrmor u mraku : antologija francuske kratke priče (2007); Michel H.: mirakul, mučenik, manipulator (studija djela Michela Houellebecqa, 2007)